Nikada nije išao na časove pjevanja, a svako ko ga sluša ostaje bez daha, rizikujući da se sudari sa lavinom bola zakopanom u najudaljenijem kutku duše. Na svjetskoj muzičkoj sceni multimedijalni umjetnik Božo Vrećo je po mnogo čemu jedinstven; pored toga što maestralno pjeva, on i komponuje, piše knjige, slika, dizajnira... Od 2013. pomjera granice na Balkanu, u isto vrijeme i moćno i nježno, podsjećajući na svom primjeru da su ljubav i sloboda pravo svih nas.
Publika ga obožava; dokaz tome su uvijek dupke pune dvorane, kako će 16. i 17. maja biti i u Podgorici, u KIC-u „Budo Tomović”. Karte za Božov solistički koncert planule su za tili čas, kao i proteklih godina kada je dolazio kod nas. Pred nastupe u Crnoj Gori princ sevdalinke u razgovoru za „Dan” otkriva da je ovdašnju publiku koja umije da bude prilično konzervativna prema svemu i svima koji se ne uklapaju u koncept tradicionalnog osvojio iskrenim i velikim srcem prepunim ljubavi.
– Zaplačem od tolike ljubavi koju Podgorica ima prema meni i mojoj pjesmi – kaže Božo Vrećo. - Kad ljudima date ono najvrjednije od sebe – dušu, onda nema granice, postajete jedno sa publikom i ona vas bez rezerve prihvata i uzima u zagrljaj, i postaje zaštita od svih zala ovog svijeta. Zahvalan sam Bogu što mi je dao taj dar i usmjerio da moja misija bude da i drugima olakšam tugu i nedoumicu, i istovremeno ispunim slobodom i ljubavlju koja ima natprirodnu moć i pred kojom smo svi isti.
Kojom pjesmom ćete otvoriti nastupe u KIC-u „Budo Tomović”? Da li ćete imati specijalne goste?
– Još razmišljam o uvodnoj pjesmi, puno je izbora, no biće nešto originalno, drugačije i nesvakidašnje, što se od mene i očekuje. Kad je riječ o muzičarima, trojica su sa mnom na oba koncerta: Kadir Dogan bubnjevi/ perkusije, Stefan Rakić violina, harmonika / klavir, Marko Nikolić i biće sjajna sinergija. Uvijek mijenjam postavku muzičara, jer smatram da se muzika kao umjetnost stvara na licu mjesta i da ne poznaje ograničenja. Da biste bili izvrstan muzičar morate improvizacijom težiti oslobođenom zvuku uz koji sam odrastao slušajući Zorna, Kalhora, Millesa i mnoge druge u različitim žanrovskim formama.
Živimo u vremenu u kom vlada beskompromisni materijalizam, a Vi ste na suprotnoj strani. Kako ste uspjeli da pređete tu granicu, da ostanete i zablistate u svijetu duhovnog i emocionalnog, a onda i da povedete druge ljude tim putem?
– Morate nadrasti i levitirati nad srebroljubljem i taštinom, osloboditi se ega i nadrasti zlo. Samo tako postajete dovoljno slobodni i rasterećeni kompleksa koje društvo nameće, pravila i kodeksa koje serviraju. Ja živim u iznajmljenom stanu, nemam auto, nemam nekretnine i ništa od toga ne želim; pomažem moju majku i sestre, pazim da ne oskudijevaju ni u čemu i tu je moje bogatstvo, u davanju ljubavi, pažnje i brizi oko najmilijih. Živim svoj san, putujem i to me ispunjava. Sa ovog svijeta odlazite bez bilo čega materijalnog, pa onda čemu sva ta trka oko toga?! Potpuno sam rasterećen takvih gluposti, puno pažnje posvećujem tome da sam što više u prirodi, da vježbam, da imam prijatelje koji su uz mene u svakom trenu i da neprestano dajem ljubav, jer onda se i univerzum postara da budete obožavani.
Kako u današnje vrijeme sigurno ploviti vodama pozitivnih vibracija i ne dopustiti da Vas dotakne surova stvarnost? Da li je za Vas bezuslovna ljubav štit od svega lošeg?
– Samo ljubav, vjerujte mi. Sve ružno i loše se odbija kao bumerang od mene, progutao sam velike zvijeri, ale i aždaje koje su mi se nalazile na putu želeći da mi oduzmu ono što mi pripada, ono što je Bog za mene namijenio. Ali, sva njihova koplja su se polomila, a moja krila su ostala netaknuta. Kad metaforično sagledate stvari, sami sebe možete spasiti od svega i sami sebi ste motivacija. Kad ste zadovoljni sami sobom, možete sve. Volite ljude, uvijek. Pokatkad dok putujem vidim neko skrušeno, tužno i namrgođeno lice i kad nam se pogledi sretnu ja podarim osmijeh ljubavi i očima radosti dam toj osobi djelić i moje sreće; uzvrate mi osmijehom. Ljudima treba ljubavi i emocije su naš univerzalni jezik, nekad se puno toga kaže i bez progovorene riječi.
Da li Vas je skupo koštala sloboda koju ste izborili?
– Borio sam se i bile su to teške bitke, ne poričem. No, hrabar sam i istrajan i uporan, čak i tvrdoglav; za mene nema prepreke i uvijek težim da ostvarim to što sam zamislio u ovom ili onom obliku, jer ne možete baš sve da predvidite. Izborio sam se za tu uzvišenu slobodu, pa čak i oni koji sa ljubomorom gledaju na cijeli taj proces ustuknu jer su manji od makova zrna, potpuno slabi da vam ometu planove. Bog mi daje snagu i ne bojim se. Hrabro koračam i nikoga ne ugrožavam, imam svoj put i svaki moj korak je korak ljubavi koja druge liječi i podiže iz apatije, i sigurno da motiviše i inspiriše da i oni slijede svoj san, ma kako teško bilo. Jer, sve je moguće kad se iskreno želi.
Album „Melek” doveo je u Vaš život nove ljude, vrsne muzičare autentičnog umjetničkog izraza. Da li je tokom snimanja albuma bilo varnica, jer svako vidi pjesmu iz svoje vizure, što može da bude teren za nadigravanje sujeta?
– Apsolutno ne, jer je svako imao potpunu slobodu da izrazi bez previše notnog ograničenja. Kod mene nema toga da neko radi nešto na silu. Svakako ima suglasja po pitanju što je bolje odsvirati u datom trenutku a što ne, ali svako od njih je najprije dao sebe i ja sam to objeručke prihvatio kao najveću vrijednost u tom procesu stvaranja. Album je jedan od najprodavanijih i jako sam ponosan zbog toga, a sva ta velika imena su ljudi koje volim i koji mene vole. Bilo je zadovoljstvo imati plejadu tih virtuoza i čuti kako sviraju muziku koju ste stvorili; to je više od sviranja, to je disanje muzike.
Ne postoji medij ne samo kod nas već i u svijetu koji Vas nije glorifikovao. Koliko Vas takva vrsta naklonosti obavezuje i plašite li se da bi stvari mogle da se preokrenu? Šta onda?
– Ako nastavim da radim ovim tempom i sa ovoliko volje i inspiracije, ne brinem ni najmanje. Moj cilj je veći od svih nadmetanja o kojima pričate; ja se ne takmičim s drugima, ja sam umjetnik i moje je da stvaram umjetnost, a ne da se upoređujem i brinem oko gluposti. Dajem sve od sebe na sceni, u studiju, pišući, komponujući, to je moja svrha, za to živim i zbog toga sam stvoren, sve drugo nije doraslo interesu.
Sa kojim muzičarima biste voljeli da sarađujete? Da li bi umjetnički eksperiment na relaciji Božo Vrećo - Darko Rundek bio dovoljno inspirativan da Vas zaintrigira da se upustite u takav projekat?
– Već imam par zamisli, ali ću ih ostaviti da vas obraduju, jer sreća je lijepa samo dok se čeka, rekla bi naša Desanka Maksimović. Biće to sjajne pjesme i genijalni glasovi i persone, drugačije ne ide. O Rundeku sve najbolje i ako se desi desiće se, ali svakako više sarađujem sa inostranim umjetnicima koje upoznajem putujući svijetom i gle čuda, oni već znaju za mene - to me uvjek fascinira. Postala je to muzika koja je dio World music platforme i nema veće radosti od toga, pjevati kao prije mjesec dana u Tasmaniji u slavnom muzeju Savremene umjetnosti Mona i u publici imati toliko stranaca koje vaše pjesme dotiču a da riječi ne znaju o čemu govore... Emocija koja je unutra i koju iskažem i ispjevam dovoljna je da i kameno srce rastvori u prah i bude lijek onima koji to trebaju - lijek za dušu koja opet želi voljeti.S.Moldovan

Iz dobrote proizilaze samo lijepe stvari
Dok stvarate pjesme, imate li dvojbu ili možda strah da ih publika neće prepoznati i doživjeti onako kako ih Vi doživljavate?
– Nikada. Ja sam apsolutni sluhista i tačno znam gdje koji instrument treba. To će mi pomoći u radu sa simfonijskim orkestrom za iduću godinu na jednom sjajnom projektu. Moje emocije su njihove, moji ožiljci su njihovi i tu nema dvojbe - mi smo jedno biće i zato nema greške da sve moje pjesme prolaze i dotiču njihova srca. To je najveća nagrada i podstrek. Već radim novi album sa slavnim lautistom Edinom Karamazovim i dva nova singla za ljeto, moja nova knjiga na jesen, modna linija, spotovi, koncerti, festivali... Kakva je sreća sve to doživjeti! Eto zašto opet kažem, vjerujte u sebe i budite dobri, iz te dobrote sve lijepo proizilazi.